Introspekcijom želim skrenuti pozornost na egzistenciju umjetnika i njegovo stvaralaštvo kroz logički proces razmišljanja. Što se događa kada student kiparstva izađe sa diplomom iz ustanove? Stavljam naglasak na tu fazu koja je od presudne važnosti za daljnji napredak u umjetničkom i egzistencijalnom rakursu. Praksa govori da većina (u ovom slučaju se osvrćem na kipare) ne uspijeva beskompromisno ostati u domeni kiparstva, pa čak i umjetnosti.Cilj umjetnika (kipara) je da može samostalno raditi, egzistirati od svoje struke, što je uvelike otežano ako se ne može raditi u adekvatnom prostoru/atelijeru, a to je privilegija manjine. Dobivanje takvih prostora od grada je moguće tek uz afirmaciju. Za članstvo u HZSU je također potreban određeni broj žiriranih izložba, ali i potvrda struke koja procjenjuje relevantnost stvaralaštva za što je često potrebno određeno vrijeme kako bi se dobio status samostalnog umjetnika. Državne/gradske strukture nemaju uređeni plan po kojem bi umjetnik po završetku studija, mogao doći do poslova, državnih povlastica, radnog staža, itd., a da ne izlazi iz okvira struke, tj. umjetnosti. Ona nudi burzu = nužno zapostavljanje stečenih kvalifikacija, što dovodi u pitanje obrazovanje umjetnika. Dobro je ustvrdio Vlado Martek kada je rekao “Ja sam činovnik, mali, sitni Kafka, koji prijepodne radi u knjižnici, a poslijepodne je umjetnik i tako shizofreno živim već 29 godina“. Također, nedugo je Ivan Fijolić govorio za kulturni prilog Mediteran Novoga lista u kojemu ukazuje na problem nepostojanja tržišta nego se umjetnost financira iz proračunskih sredstava gradova i države, te da u procesu prezentacije umjetnosti svi osim umjetnika imaju uredne i redovite plaće, uključujući zaštitare i čistačice. Rješenje problema vidi u uređivanju tj. razvijanju tržišta.
Dokle god će se preko noći donose zakoni poput takozvanog osamnaest rupa, dotle će umjetnost i umjetnici u hrvatskoj biti zadnja rupa na svirali…
Za ovogodišnje izdanje Trijenala nudim jedan od alternativnih prijedloga rada. Rad bi egzistirao u obliku rupe na stranici kataloga Trijenala, na kojoj bi bilo predviđeno mjesto za dokumentaciju mog rada. Za ovakvu formu rada sam se odlučio iz praktičnih razloga – financijska nemogućnost iznajmljivanja adekvatnog prostora za rad.
